Trgovina ugovorima klijenata – šta time dobijaju banke? I da li je to dozvoljeno a u drugu ruku da li je to moralno ispravno? Gde je kraj žeđi za dobiti, parama i kapitalom?
Osim što banke u Srbiji međusobno trguju potraživanjima-kreditima građana, one istovremeno „prodaju” i njihove ugovore. Ovu praksu koja je sve češća na bankarskom tržištu pravnici smatraju nezakonitom i obmanjujućom za građane.
Oko problema sa bankama često klijenti posežu i za advokatima ali koliko presuda ide u njihovu korist i kolika je u stvari moć malog čoveka protiv ogromnih finansijskih korporacija?
O tome smo već pisali OVDE
Po našem pravu da bi došlo do ustupanja bilo kog ugovora, neophodna je saglasnost banke i klijenta. Bez takvog pristanka nije moguće da klijent jedne banke postane klijent druge banke
Ali kako se onda banke snalaze – jednostavno, obave tu transakciju kao prenos potraživanja pošto za to nije potrebna saglasnost klijenta. Što u stvari znači da jedna banka prenese sva svoja dospela i nedospela potraživanja drugoj banci zajedno sa sredstvima obezbeđenja.
I to je u skladu sa zakonom.
Trgovina ugovorima klijenata na taj način dobija na sasvim drugoj dimenziji, kao da je nešto što je potpuno “normalno”.
Problem je što banke zaključe ugovor o prenosu potraživanja, a ponašaju se kao da je izvršeno ustupanje ugovora. Tako nova banka koja je preuzela portfolio daje informacije, razmatra prigovore, preuzima kreditni dosije, pa čak i proglašava dospelost kredita.
Ipak stara banka se ne može osloboditi svoje obaveze da ona rešava prigovore ili da klijentu pruža informacije. Razlog je to što se voljom građana za stupanje u ugovorne odnose ne može trgovati.
Prema Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga, banka može da ustupi potraživanje od fizičkog lica samo drugoj banci. Korisnik u tom slučaju zadržava sva prava koja su ugovorena, kao i pravo isticanja prigovora prema drugoj banci koje je imao i prema prvoj banci prema navodima NBS-a.
Kada je reč o primeni instituta ustupanja ugovora prema NBS-u po Zakonu o obligacionim odnosima neophodan je pristanak druge ugovorne strane, u konkretnom slučaju korisnika – dužnika banke. Korisnik može dati pristanak i unapred (prilikom zaključivanja inicijalnog ugovora sa bankom), i u tom slučaju ugovorni odnos prelazi na drugu ugovornu stranu (prijemnika) i korisnika u času kada je korisnik obavešten o ustupanju tog ugovora.
Verovatno sve ovo, davanje saglasnosti za prebacivanje potraživanja, zatvaranje i otvaranje tekućeg računa i slične radnje će biti opisane u glomaznim ugovorima koje se potpisuju sa bankama i retko kada čitaju i na taj način se u suštini daju sva moguća prava bankama…
Kako to izbeći a ne voditi advokata da kontroliše i jednostavno otvaranje tekućeg računa u banci?
autor: Polosi team